Ta mala duša, bezgraničan potencijal energije i svetlosti, provodi dane i noći u tamnici fizičkog tela i ega. Zarobljena i vremenom sasvim zaboravljena, dok se mi vrtimo u krug, prepuštajući se šizofrenom, besmislenom bitisanju. Kazna za svaki ego nastupi pre ili kasnije, u vidu spoznaje da je ceo naš pokušaj okretanja života i življenja suprotno našoj prirodi, prirodi naše duše, bio osuđen na propast. Kada spoznaja nastupi, ili je već kasno da nešto promenimo, ili ne znamo kako to da učinimo. Ostajemo prazni i sivi, upalih obraza, očiju bez žara i lica bez osmeha. Ni nalik osobi koja nas gleda sa fotografija, za koju znamo da smo mi iz mlađih godina. Vatra sa kojom smo rođeni uporno je gašena, sve dok i od žara nije ostalo ništa. Sve dok nismo i sâmi pepeo postali, za života i pre fizičke smrti.